Peruanska jagoda je egzotično i lekovito voće, višegodišnja biljka iz porodice biljaka pomoćnica. U ovim krajevima se uzgaja kao jednogodišnja vrsta, budući da joj ne pogoduju zimski mrazevi, retki na teriitorijama Južne Amerike, sa kojih vodi poreklo. Ova interesantna biljka nosi različite nazive, pa je poznata i kao astečka bobica, zlatna bobica i peruanska trešnja. Interesantnog je i mehurastog oblika, a podseća i na neke druge mehuraste vrste prisutne na ovim prostorima.
Plodovi peruanske jagode rastu u zanimljivim ljuskama koje podsećaju na lampione. Svi delovi ove biljke, osim ploda su otrovni, a sami plodovi se mogu jesti kada su potpuno zreli, pošto zeleni mogu da budu toksični. Peruanska jagoda je niskokalorična i bogata vitaminima i mineralima. Sadrži vitamine C, A, B1, B2 i B3, a od minerala fosfor, kalcijum i gvožđe. Sadrži nešto malo ugljenih hidrata, proteina i masti, a veoma je lekovita.
Zašto je peruanska jagoda korisna i lekovita?
Zbog svojih dobrih sastojaka, peruanska jagoda je odličan saveznik našeg imunog sistema. Jača otpornost organizma, a deluje i protivupalno i antibakterijski. Takođe je jako koristan antioksidans, jer u svom sastavu ima dosta polifenola i karotenoida. Takođe ima i nezanemarljivu količinu alkaloida, flavonida i biljnih steroida.
Peruanska jagoda se danas uzgaja u celom svetu i to zbog njenih lekovitih svojstava. Širom zemljine kugle, koristi se kao lek za razna zdravstvena stanja, kao jedan sveobuhvatan prirodni lek. Neka naučna istraživanja su pokazala da ima čak i antikancerogena svojstva, a dobra je i za regulisanje krvnog pritiska i kontrolu dijabetesa.
Zreli plodovi peruanske jagode se jedu sveži i kombinuju sa drugim voćem. Neki izvori navode da ne treba preterivati u količini, te konzumirati tek do šest plodova u jednoj porciji. Ukus je slatkast do blago opor, pa je ova voćka vrlo dobra i za pravljenje džemova, koktela i sokova, pogodna i za konzerviranje. Koristi se i kao dekoracija za razne poslastice, zbog svog egzotičnog izgleda.
Sadnja peruanske jagode
Peruanska jagoda, Physalis Peruviana, zahteva poseban tretman za uzgoj i sadnju. Sadi se iz semenki, koje se seju u rano proleće u manje posude. Posude se drže na prozorskim okvirima ili u klijalištima, a potom se presađuju u tegle. Savetuje se rano sejanje, pošto ima treba dosta vremena da proklijaju i razviju se u odraslu biljku. Iudanci peruanske jagode su prekriveni sitnim dlačicama i imaju male zelene listove.
Pre presađivanja na otvoren prostor je neophodno da se biljka navikne na spoljašnje uslove, odnosno da se za njih adekvatno pripremi. Taj postupak se radi tako što se biljke iznose u jednom delu dana na osunčan prostor napolju, postepeno. Ne smeju se odmah presaditi napolje, jer osetljiva biljka može lako da dobije opekotine od jakog sunca. Biljka može da se oporavi od ovog oštećenja, ali ga je najbolje izbeći. Napolje je da se presađuje tek kada prestanu prolećni mrazevi.
Postupak sadnje u spoljašnje uslove je sličan rasađivanju paradajza. Biljku je najbolje presađivati na sunčani prostor, koji bi trebalo da bude dovoljno zaštićen od vetra. Takođe se savetuje udaljavanje od drugih gajenih biljaka, kako bi se izbeglo prenošenje biljnih oboljenja i štetočina koji je mogu napasti. Odgovara joj i polusenovito mesto i vlažno zemljište.
Peruanska jagoda raste do visine od 1.5 metara, u vidu malenog razgranatog stabla, sa sedam do desetak grana. Kada malo poraste, trebalo bi je povezati za drveni štap ili kolac.
Održavanje nasada
Posle presađivanja je najvažnije voditi računa da biljka ima optimalne uslove za razvoj. Važno je redovno zalivanje i malčiranje zemljišta. Peruanska jagoda voli nađubreno, vlažno i plodno zemljište. Takođe je važno da ima dovoljno sunca. Ukoliko nema dobre uslove, može da se desi da ne rodi te godine ili da počne da rađa veoma kasno.
Peruanska jagoda počinje da cveta u junu, a pupoljci se formiraju ispod listova. Cvetići su žuto crne boje, podsećaju na zvončiće i okrenuti su ka zemlji. Kada prođe period cvetanja, na mestu cvetova se formiraju zeleni lampioni unutar kojih se razvijaju bobice. Oni su prvo zelene boje, kao i sam plod. Zrenje može lako da se prati promenama boje lampiona. Kako sam plod zri, tako i lampion dobija osušenu smeđu boju, dok plod postaje narandžast.
Prvi plodovi najčešće sazrevaju krajem avgusta ili početkom septembra. Bobice dobijaju slatkasto kiseo ukus, egzootične arome. Jedna biljka može da rodi oko 100 do 150 plodova, koji dozrevaju na granama sve do pojave prvih mrazeva. Omotač koji štiti plod je otrovan i ne sme se jesti. Njegova uloga je zaštita poloda od spoljnih uslova i štetočina.
Peruanska jagoda prilično dobro podnosi sušu, ali zahteva redovno zalivanje. Sune je od vitalnog značaja, prema iskustvima nekih uzgajivača, kišni i tmurni periodi mogu da uzrokuju da plodovi ne stignu da sazru pre mrazeva, pa dolazi do dosta propadanja bobica. Peruanska jagoda ne podnosi mrazeve i ne uspeva da prezimi u našim krajevima. Savetuje se da s epre prvih mrazeva poberu svi zreli plodovi. Plodovi ubrani za zaštitnom opnom mogu da stoje i do mesec dana posle berbe.